Tajnovita ravnica (1): Baranja, vinska majka

Danas čovjek može otići bilo kamo i bilo gdje, jer takvo je danas vrijeme, sve je dostupno i stvarno i virtualno. Ali samo rijetki mogu stići do Baranje, ili malo blaže rečeno, samo oni odlučniji i više skloni pustolovinama. Iako ni ovaj putnik nije izuzetak, točnije pripada većini neodlučnih, vrijeme je tako postavilo svoje koordinate te se pojavila rijetka prigoda da onako diskretno ima priliku promatrati ribarske dane u Kopačevu.

Sasvim slučajni odabir jednoga od mnogih događanja u Baranji, u organizaciji Turističke zajednice općine Bilje i njezine agilne šefice Danijele Mihaljević, odvodi nas do toga pomalo zaboravljenog područja Republike Hrvatske.

Naravno, poslije nekoliko dana provedenih u Baranji, saznat ćemo razliku između slučajnoga odabira i kasnije potrebe da se u Baranji ostane dulje od planiranog vremena. Planovi i takozvani racionalni razlozi začas se istope u toj pitomoj ravnici, u mirisima fiša i šarana u rašljama, zvucima raznih jezika i glazbe, pa, zašto ne, i u okusima, pri čemu onu poznatu ljutinu paprike baranjske blagotvorno smiruju vina, također baranjska. Takva je Baranja, pitoma i nekako tiha, ostavljena po strani. Uz moderne komunikacijske tehnologije, sve je drugačije, ali kad se u Baranju stigne, sve to postaje manje važno i putnik se brzo isključi iz buke vanjskoga svijeta.

Ima trenutaka i dana u Baranji kada vam mirisi plodova zemlje, od paprika, rajčice, jabuka, prizovu sjećanje na djetinjstvo.

Veterani eko priče u Hrvatskoj: Orlov put

Kada vam na eko imanju Orlov put, njegov vlasnik Goran Gusak, u ruke dobaci tek ubranu jabuku i jedva je uhvatite, jer je otprilike veličine rukometne lopte i pritom vas izvijesti da na ovome imanju gotovo pola stoljeća nije upotrijebljena nikakva moderna kemija – onda se malo zamislite. Među prvima ovdje su se na Orlovu putu počeli baviti eko poljoprivredom, prije 15 godina kupili su zemlju koja posljednjih 30 godina nije obrađivana i otada Irena i Goran s djecom, Anom i Markom žive tu, a stan u Osijeku davno su prodali. Naprosto, potvrdit će oboje, kada smo vidjeli i upoznali ovaj prostor Kopačkog rita, znali smo da tu želimo živjeti.

Još davno smo počeli razmišljati o eko proizvodnji, priča Goran, a zapravo živjeli smo u centru Osijeka i onda smo kupili tih sedam hektara zapuštene zemlje. Imanje smo nazvali Orlov put  zato što smo u početku, gotovo osam godina, tu živjeli u mraku, bez struje i gledali orlove kako promiču iznad, govori. Goranova supruga Irena, profesorica je glazbenog odgoja, a on agronom i danas kaže kako je to idealna kombinacija „tako da plešem kako ona svira, a moja je uvijek zadnja, jer redovito kažem: „da, draga.“

I eto, danas Orlov put ima u ponudi šest soba za smještaj gostiju, registrirani su kao OPG za seoski turizam, barem zasad. Naravno, u ponudi je pedesetak proizvoda nakon svake berbe, od vina od jabuke, ekstra djevičanske svinjske masti i čvaraka do mesnih proizvoda, pa nije neobično što još od 2000. godine posjeduju eko znak za povrće svih vrsta, otpornih sorti jabuka, kupina, krušaka i k tome, 80-tak hektara oranica za proizvodnju lucerne i žitarica za hranu, a tu su krave, koze, ovce, kokoši, golubovi, zečevi te svinje mangulice koje održavaju voćnjake, jer njih 250 obave kosidbu voćnjaka, ali i pojedu dobar dio jabuka. Od tih je svinja imanje prvi put dobilo i eko znak za slaninu, kulen i čvarke te ekstra djevičansku mast. Za spomenuto vino od jabuke ostavljaju posebnu sortu eko jabuka za tv. ledenu berbu. Danas možemo reći da je imanje gotovo sto posto samoodrživo, a još se nadamo proći za EU projekt solarne energije, kažu Irena i Goran.

A gosti, priupitamo, onako usput? E, to je ono što valja spomenuti u ovom dijelu pomalo zaboravljene Hrvatske. Naime, gosti dolaze i to brojni, onako po usmenoj predaji, iako Orlov put ima kvalitetnu i posjećenu web stranicu.

Nekako ispada da je taj virtualni svijet manje važan od onoga, kako vlasnici kažu „mi se ne hvalimo previše, važno je ono što gosti pričaju poslije“. Jednostavna je to priča, reći će Goran, jedemo ono što sami proizvedemo i to nudimo našim gostima i oni dolaze. Procedura je uvijek ista, za početak ponudimo meze: sireve, kulen, čvarke, s lepinjama od našeg brašna, a onda jela ispod peke, janjetinu, svinjetinu, ribu, sataraš, pekarski krumpir, umake od gljiva i što je već u prispjelo u sezoni.

Cijeli je trik u tome što ovdje jedete i pijete ono što nigdje ne možete kupiti i to je sve, zaključit će u Orlovu putu. A kako je Goran rodom iz Posavine, s ne strana Save, reći će da ovdje poslužuju bosansko-slavonsko-baranjsko-mađarski stol, za razliku od onog švedskog, iako i njemu svaka čast. Kroz njihovu dnevnu sobu godišnje prođe oko 15 tisuća ljudi i domaćini kažu da im se čini kako gosti prelaskom kapije Orlova puta osjete tu promjenu, oni je ustvari već žive i rado to dijele s drugima. Najzad, susjed im je Mario Romulić, znameniti i poznati snimatelj i fotograf koji je Kopački rit na taj način bilježio i opisivao godinama, pa se nerijetko može čuti da je monografija kojoj je autor već odavno zauzela počasno mjesto u turističkoj povijesti Baranje.

Goran će, ispraćajući nas, kazati da ćemo se sresti na Orlovu putu, pa vi gledajte kako ćete, jer mi smo izvan trendova zdravog života i tih stilova, mi tako zapravo živimo oduvijek, ne želimo biti dio tzv. modernog svijeta u stalnoj težnji prema naprijed – mi tu stojimo pa vi dođite i vidjet ćete kako to vrijeme drugačije teče. 

Ribarski dani u Kopačevu

Odlazimo prema Kopačevu, mjestu nadomak Kopačkog rita, gdje se svake godine u rujnu dogodi ribarski dan, a taj se obično prometne ne samo u noć već i u cijeli vikend tijekom kojega traje, kako bi rekli u drugom kraju, fešta.

Baš ta je riječ odlika onoga što ćemo zateći i upoznati u Kopačevu, poveznicu primorskoga i panonskoga dijela Hrvatske, braću, Darka i Vedrana, rođene Dubrovčane koji su ovdje nedavno kupili kuću. K tome, Darko i Vedran Perojević vlasnici su restorana Azur u dubrovačkoj gradskoj jezgri, a ovu im je kuću u Kopačevu pronašao njihov ujak Vlado Pandžić, profesor na školi umjetnosti i dizajna u Osijeku. O njihovu dubrovačkom restoranu, u srpnju ove godine, piše magazin Damira Fabijanića Iće&piće, a ovdje ga spominjem stoga što je tim jasniji njihov plan da na istočnoj obali Jadrana ponude i neke panonske namirnice koje će rasti na njihovu imanju u Baranji.

I kad smo se već našli na ribarskom danu, upravo će nam Vlado ponuditi fiš i naravno zatajiti stavlja li u kotlić četiri ili pet vrsta ribe, ali će pripomenuti kao važan dodatak riblje iznutrice, mlječi i ikre i susjedove paprike. A o omjerima i domaćim rezancima drugom prilikom, u svakom je slučaju jedan kotlić s oko sedam kilograma ribe i više nego podmirio potrebe nas petnaestak što smo se tu našli.  

Za to se vrijeme u centru Kopačeva razmahala zabava, pa smo i tamo navratili poslije fiša, kako nam je jedan u prolazu rekao, dođite, tamo vam zabavljači nastupaju na „prozornici“. Uz fiš, šarana na rašlji, naravno tekli su i potoci vina. Uz mnoge vinare koji su ovdje u Kopačevu nudili svoja vina, iz Zmajevca je stigao Mihalj Gerstmajer, peti u generacijskom nizu vinara sa zmajevačkih uzvisina i brežuljaka. Reći će Mihalj ovu jednostavnu istinu: „Ponosim se vedrinom i mirnoćom kojom se jaki i široki Dunav sljubljuje uz kraj u kojem njegujem i čuvam znanja obiteljske tradicije u svakoj kapi svoje graševine. I točka.“

(tekst i fotografije: Bosiljko Domazet)

Pisane vijesti