Potragu za skrivenim i malim mjestima Istre opet započinjemo s trga na kojemu je upravo otvoren 15. Festival plesa i neverbalnog kazališta, što je okupio plesne umjetnike iz Koreje, Italije, Slovačke, Poljske, Španjolske, Belgije i Hrvatske u bajkovitom ambijentu mjesta koje cijelo postaje pozornica. Ovaj nas put ne zaokuplja troimeni Svetvinčenat/Savičenta/San Vincenti, iako puni dojmova o onome što saznasmo u Feštinskom kraljevstvu o tri kunfina – tri granice, prisjetismo se tri područja Istre: bijele, crvene i sive.
Napuštamo rasplesani Svetvinčenat i odlazimo u Bale/Valle, gdje se zadržimo kratko na trgu Tomaso Bembo i odmah po ulasku kroz gradska vrata, u konobi Kamene priče, dobivamo upute gdje ćemo proslaviti prvo stoljeće jedne kuće, u mjestu gdje je rođena znamenita glazbenica i skladateljica Tamara Obrovac. Ove smo upute mogli zatražiti još u Svetvinčentu, jer se Smoljanci od mjesnog trga nalaze niti četiri kilometra u smjeru Istarskog ipsilona. Ovako, od Bala/Valla vraćali smo se prema Žminju, preko sela Krmed, i do Smoljanaca, stigli dvaput duljim putem, nešto više od devet kilometara, tko nam je kriv.
Stancija 1904 u selu Smoljanci, koje broji niti 200 žitelja, smještena na nadmorskoj visini od 266 metara dočekuje nas tišinom dvorišta, otvorene kapije s krilima od kovanog željeza načinjenih rukom vješta majstora. Jednom dnevno, ugodu tog hladovitog vrta što zauzima šest tisuća metara četvornih na kojima raste 127 vrsta biljaka, propara fićuk vlaka. Još je to jedna povijesna atrakcija, nadomak Stancije je željeznička stanica i pruga kojom prometuje vlak s jednim vagonom na relaciji Pula – Smoljanci – Lupoglav. Vozne su karte od tvrdog kartona, kao u prošlom stoljeću, a kondukter sitniš čuva u metalnoj konzervi od sardina, a strojovođa stanuje u kući odmah uz stanicu.
Vratit ćemo se tom jedinstvenom vlaku kasnije, jer u vrtu nas čeka Draženka Moll, vlasnica Stancije 1904, rođena Zagrepčanku koja se, poslije radnog vijeka provedenog u Švicarskoj, skrasila u Istri. Počelo je to slučajno, reći će, kada smo po povratku iz Švicarske suprug i ja u dvije godine pogledali više od 700 objekata, tražeći kućicu za nas i onda smo s ceste vidjeli ovu. Bilo je to 1999. godine, reklo bi se, dodaje gospođa Moll, na prijelazu stoljeća, pa mi se ukazala zamisao o ovom mjestu na kojemu vrijedi početi – od nule.
Raspitali smo se kod susjeda je li ta kuća na prodaju, pa je od dva suvlasnika nastalo njih 11 rasutih po svijetu, trebalo je sve kontaktirati i tako smo gotovo godinu dana sređivali papire. Onda smo sljedećih pet godina preuređivali, kaže Draženka, ali zapravo prije toga smo pola godine čistili da vidimo što smo kupili. Od prvotne zamisli za pronalaskom kućice u kojoj će bračni par Moll mirno provoditi buduće umirovljeničke dane, u stvarnosti se pojavila ova velika kuća i ogromna okućnica i silom prilika uključili su je u turističku ponudu, iako nisu bili te struke. Na imanju je danas kuća za odmor i tri apartmana, s ukupno 16 kreveta, sve kategorije četiri zvjezdice, a dva su apartmana prilagođena osobama s invaliditetom.
Draženka je novinarski posao radila kao dopisnica hrvatskog radija iz Švicarske, a i danas piše za časopis Libro za naše ljude tamo. Redakcija im je u Badenu, tamo Stevo Karapandža ima restoran, dodat će Draženka, a zamislite tiska se u Zagrebu i izlazi na hrvatskom i njemačkom jeziku. U hladu velikog vrta, uz malvaziju i sir, sve istarsko, saznajemo kako je deseta godina otkad je kuća „proradila“ i istodobno je prva stotina godina ovog imanja.
U prizemlju su uredili apartmane prilagođene osobama s invaliditetom, pa su prošle godine godine dobili nagradu Europske destinacije izvrsnosti – EDEN i ušli među 19 europskih turističkih odredišta koje su svojom ponudom zadovoljile stroge kriterije godišnje teme „Pristupačni turizam“– prilagođen djeci, starijima, bolesnima i osobama s posebnim potrebama.
Bilo je to svojevrsno iznenađenje i šok, reći će danas Draženka Moll, jer je Stancija 1904 proglašena najboljom između hrvatskih finalista, gradova Daruvar, Čakovec, Varaždin te termi Tuhelj i Jezerčica. Najprije, dodat će, kuću smo uredili tako radi sebe, a prijedlog da idemo u natjecanje za EDEN 2012./2013. nekako je došao reda radi i povjerenstvo je izabralo. Danas, uz sve prilagodbe osobama koje se teže kreću, imaju i jelovnike otisnute na Braillevom pismu.
Naravno, pokušavamo saznati nešto i o novcu uloženom u radove i saznajemo da, iako su se vratili s ušteđevinom, bilo je i kredita, pa je tako, tada najveće privatno ulaganje u Hrvatskoj, u tih pet godina doseglo milijun eura. Nismo se nadali da ćemo toliko potrošiti, komentira vlasnica.
Danas je Stancija 1904 i obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG), a od početne ideje o iznajmljivanju apartmana, došlo se do usluge kuhinje – postali su poznati po svojim doručcima i školi kuhanja, gdje se kuha s proizvodima iz okolice nabavljenim od malih OPG-a, proizvođača sira, voća i povrća, maslinovog ulja i mesa, a riba se uzima od poznatih ribara iz rovinjske okolice. U kuhinji naglašavaju dva pravila: sezonsko i regionalno, jer pripravlja se samo domaće i ono što zemlja nudi u to doba godine.
Škola kuhanja, najčešće kao jednodnevna radionica, tematski je podijeljena po godišnjim dobima i podjednako obrađuje „plavu“ i „zelenu“ kuhinju, uz obvezno korištenje maslinova ulja i sezonskih namirnica iz ovoga podneblja. Najprije, onim se povijesnim vlakom iz Smoljanaca putuje na pulsku tržnicu, nabavljaju namirnice i onda se s tog izleta vraća u kuhinju koja postaje sve poznatija u svijetu.
Tako je planetarno poznati mjesečnik za putovanja i lifestyle 'Conde Nast Traveller' naveo Stanciju 1904 kao mjesto gdje se “nudi udoban smještaj i izvrsna hrana“, dok im je TripAdvisor, na temelju dojmova korisnika i posjetitelja za kvalitetu usluga dodijelio oznaku “Recommended on TripAdvisor”. Svjetski izdavač turističkih vodiča Lonely Planet je Stanciju preporučio kao odlično mjesto za boravak u Istri. Najzad, američki je magazin Gourmet školu kuhanja Stancije 1904 stavio na 47. mjesto na planetu.
Vlasnica Stancije 1904 sve oko kuhinje i pripreme doručka radi sama i zato svakodnevno ustaje u pet ujutro. Ne brine oko promocije i reklame, dovoljna je web stranica i osobne preporuke i dojmovi gostiju, iako i nagrade, poput EDEN-a dobro dođu. Na kraju, naglašava, imali smo i nekoliko tajnih gostiju, što smo saznali po njihovu odlasku i tekstovima koji se pojave u svjetskim turističkim vodičima.
Dobila sam ponudu švicarskog veleposlanstva u Zagrebu da prihvatim misiju honorarne konzulice Švicarske za Istarsku, Primorsko-goransku i Ličko-senjsku županiju sa sjedištem ovdje u Smoljancima, otkriva nam Draženka Moll prije nego ćemo krenuti, te bi švicarski turisti i gosti u spomenutim županijama imali dodatnu adresu gdje se mogu obratiti tijekom boravka. Također, reći će nam kako od one davne 1999. godine nije bila na odmoru, jer ako i otputuje, to je uglavnom radi posla i Stancije kojoj će se vratiti i njezina kći nakon studija u Beču.
(tekst i fotografije: Bosiljko Domazet i fotografije u vlasništvu Stancije 1904)